Zamisli da možeš da zadržiš neki trenutak. Bukvalno – da ga zarobiš, da ne prođe. Da ostane baš takav kakav je bio: pogled, osmeh, dlan na obrazu. Da ga pogledaš opet, za mesec dana. Za deset godina. I da ga – osetiš.
Za mene, fotografija to jeste. Moj pokušaj da zaustavim vreme. Da ono „sada“ koje nestaje brže nego što shvatimo – ostane.
Ne sećam se tačno kada sam uzela prvi fotoaparat. Sećam se samo osećaja: kao da sam otvorila vrata u neki drugi svet. U svetu fotografije vreme te sluša. Možeš da ga zaustaviš u deliću sekunde. I ako uhvatiš pravu emociju – ona traje. Bez obzira na to koliko vremena prođe.
Ljudi često misle da je fotografija samo slika. Ali za mene, to je pamćenje u obliku svetlosti. Momenat koji je možda trajao par sekundi, a sada ima svoj život.
Trenuci koje ne želim da zaboravim
Slikala sam devojčicu dok je vezivala pertlu na ulici. Potpuno nesvesna da je posmatram. Bila je sunca, smeh je dolazio iz pravca mame koja je čekala par metara dalje. Niko ne bi primetio taj trenutak. Ali ja jesam. I čuvam ga.
Snimila sam par koji se gledao kao da svet ne postoji. Bilo je hladno. Oni nisu primećivali ni kameru ni mene. Samo su bili tu. I sada su zauvek tamo – na toj fotografiji. Gledaju se, vole se. Vreme ne prolazi.
Fotografija kao terapija
Postoje dani kad mi je glava puna buke. Pitanja, umor, nesigurnost. Tada uzmem aparat i krenem. Bez plana. Samo posmatram. U tim trenucima svet počne da se usporava. Odjednom primetim kako lišće pada. Kako se senka pomera. Kako se dete osmehuje tati.
Fotografija me podseća da život nije samo brzina i obaveze. Već i mali trenutak koji bismo inače preskočili.
Ljudi mi često kažu: “Uhvatila si baš nas”
To mi je najveći kompliment. Kad klijent kaže: „To sam baš ja… ali kao da nisam znala da tako izgledam.“ Ili: „Nikad nisam video kako nas drugi vide, dok nisam video tvoje slike.“
Zato volim da slikam. Da ljudi vide koliko su lepi, iskreni, svoji. I da to mogu da zadrže zauvek.
I zato slikam…
Jer slike ne blede kao sećanja.
Jer emocije ne zastarevaju.
Jer jedna fotografija može da podseti osobu ko je bila u nekom trenutku. I da to nikada ne zaboravi.
Slikam da zabeležim ono što vreme pokušava da proguta.
Slikam jer želim da zadržim tišinu, dodir, pogled.
Slikam jer ne želim da zaboravimo koliko je život bio nežan – baš tada.
Za mene, fotografija jeste čarolija.
Moj način da zaustavim vreme.